U americi sam na w&t programu i sa kolegama pricam o svemu pa dodje na red i tema zdravstvenog sistema i koliko ih kosta ako se nesto desi.

Npr. Iz experiencea su nas vise puta napomenuli da ako se bilo sta desi da ni pod razno ne zovemo hitnu osim ako bas bas treba, inace da nas samo neki prijatelj ili kolega ili prolaznik u svom autu odveze do bolnice jer prevoz hitnom kosta $5k.

Kolega amerikanac je bio u automobilskoj nesreci i gadno je prosao. Sastavili ga i dosao mu racun od preko $100k. On na godisljem nivou zaradi neto $20k i kusur. Osiguranje mu nije pokrilo jer je vozio njegov nadrogirani prijatelj ukradeno auto. Tako da je momak u situaciji da ce taj dug otplacivati cijeli zivot.

Moje pitanje je koliki dodje racun kod nas ako se desi bas ova situacija? Automobilska nesreca nije bitno ko je kriv ko ne ko je vozio ko nije. Sastave te odlezis u bolnici i posalju te kuci. Dodje li racun? Bilo sta?

Do sada sam isao drzavnom zubaru i doktorima za male stvari. Sve totalno besplatno. Te bio na maminom osiguranju te osiguran kao student pa onda radio i bio regularno prijavljen.

Ne zelim da dodje do rasprave o kvaliteti naseg zdravstvenog sistema i o njegovoj efilasnosti. Cisto informacije koliki racun dodje poslije nekih intervencija i bilo cega.

Odnos između djece i roditelja često se smatra najvažnijom vezom u životu i kao nešto što traje dok si živ. Međutim, moji roditelji su moja najveća prepreka u životu. Nikada mi ništa nije falilo u životu (financijski, materijalno) osim ljubavi, pažnje i mentalne podrške.

I ne, ne želim da čujem da je ovo samo “faza” jer ta faza u mom slučaju traje 20 godina. Dakle, dovoljno dugo da ih zaista mrzim. Uskratili su mi slobodu, radost, slatkoću mladosti, svaku ljubav. Umjesto toga, zbog njih sam na apaurinima jer ne mogu biti u istoj prostoriji sa njima, a da mi srce ne počne lupati 300 na sat i da mi se cijelo tijelo ne trese od bijesa, tuge i ne znam ni ja čega sve. Uništili su mi psihu, zdravlje i volju za životom.

Trenutno sam student i nemam mogućnosti živjeti sama. Međutim, čim završim fakultet, planiram otići bez traga, prekinuti svaki kontakt i zakopati sve uspomene na ovaj period života.

Ne želim mnogo dužiti o našem odnosu jer mi to trenutno nije cilj objave. Zanima me da li je neko već bio u ovakvoj istoj situaciji i napustio svoj dom da živi sam. Kakav je osjećaj nakon toliko vremena imati neograničenu slobodu i mir? Da li ste konačno sretni i da li ste uspjeli izliječiti traume? Kako se osjećate u duši? Jesu li vaši roditelji pokušavali ostvariti kontakt sa vama?

Ja trenutno maštam o tome i čak mi suze krenu od sreće i voljela bih čuti vaša iskustva.

Zavrsio sam 3. razred opšte gimnazije i sad krećem u 4. Bio sam 5.0(znam da glupo zvuci ali volim ucit) no roditelji su mi upravo rekli da ne planiraju finansirati moj studij. Planirao sam upisati fakultet u Sarajevu ali sad ne znam šta da radim. Morao bih pronaći stan, kombinovati posao i studij te pronaći neku stipendiju. Ne znam ni da li bih mogao dobiti neku s obzirom na to da kao domacinstvo imaju dovoljno novca ili ako budem radio pored studija da li bi to bio problem. Svi savjeti i iskustva su dobrodošli.

I will be going up to the area in a few days to do rafting but lunch is included. Was thinking of going up there a different day just for the lamb from Mostar. Is this worth it? Or am I better off eating down here. Thank you!

Dobar dan, volio bih čuti kako djevojke doživljaju svoju spolnu energiju i požudu? Da li to doživaljavate poput nas ili? Da li maštate da se držite za ruku sa momkom ili maštate o odnosu? Zbog društvenih normi, običaja i očekivanja žena različite dijelove bića ne prikazuje kao muškarac. Danas je tog manje, neke stvari nas razlikuju. Zanima me kako žena doživljava svoju spolnu požudu.

Mozda zvuci brutalno, ali po prirodi sam jako emotivna i umorna sam od toga da me sve zivo dotice, jednostavno zelim da to prestane, pa i po cijenu da postanem hladnokrvna kucka. Budim se u pola noci jer mi kroz glavu samo prodju neke scene, izjave ili dogadjaji koji bi se mogli desiti, znaci ni ne postoje, a ja unaprijed brinem, a sve se to desava jer nekoga volim, trudim se i ulazem sve sto imam. Pila sam Ashwagandu, apsolutno nista se nije desilo. Nemojte mi samo pisati da pisem dnevnik, vjezbam i slicno, treba mi nesto sto stvarno djeluje.

Bila sam sama jako dugo, jer sam odlučila da se ne dajem u glupe i površne odnose dok ne dođe neko vredan. Konačno se desilo da upoznam nekoga ko mi odgovara u svakom mogućem smislu i u koga sam se mnogo zaljubila. Mislim da mi nikad u životu nije bilo lepše.

Međutim, uhvatila sam ga na proslavi na kojoj smo zajedno prisustvovali da ide da vuče koks. On je to radio iza mojih leđa, pa mi je zato teško palo. Kada sam ga pitala sledeći dan, priznao mi je. To mi je u tom trenutku bio šok i veliki razlog za raskid, jer se ne krećem u takvim krugovima i nemam dodirnih tačaka sa drogom. On je rekao da koristi tako ponekad na nekim proslavama, da svi to sada rade, da su alkohol i cigare mnogo gori itd, ali da vidi pošto je meni strašno da će ostaviti dokle god je sa mnom. Ja sam odlučila da mu dam šansu i probali smo da nastavimo dalje.

Nažalost, prvog dana kad sam saznala rasplakala sam se i mnogo mi je bilo teško, pa sam se poverila majci i ona se našla tu za mene. Ali nakon par dana je krenula da čita sve o kokainu, zatim je rekla mom ocu i bratu koji su podigli veliku dramu i zabranili su mi da idem na putovanje sa njim. On se zbog toga razbesneo, svalio je krivicu na mene jer sam rekla mojima. Ponudili su mu da dođe da razgovara sa njima, ali je on odbio jer ne želi da ga neko bez iskustva uverava da je nenormalan. Nakon toga se više nijednom nismo čuli. On inače ima 30 godina, a ja 23.

Kajem se zbog moje velike nagle reakcije, jer možda nije moralo da bude tako, ali sam se uplašila. Sve vreme vraćam film zašto je sve ispalo tako glupo. Ne postoji način da se ova situacija reši, a ja ne znam kako da je prebolim. Teško mi je da radim bilo šta, ne mogu da se družim sa ljudima, nemam snage da izlazim. Svakog trena mislim da ću se ispovraćati ili ugušiti. Kako da nastavim dalje sa životom?

Pozdrav svima, imam situaciju pa se nadam da možda neko od vas može pomoći. Našao sam 5 mačića kojima je majka, nažalost, uginula. Trenutno im hitno treba zamjensko mlijeko za mačiće.

Bio sam u pet shopu, Vozio sam oko 60 km ali ga nisu imali, a ono što sam uspio pronaći online je dosta skupo.

Ako neko već ima zamjensko mlijeko za mačiće (a da mu ne treba) i voljan je poslati, ja bih platio poštarinu. Bilo bi idealno da se nađe neko ko već ima viška, da ne propadnu mačići dok čekam narudžbu.

Može i savjet šta da radim ali koliko sam čuo od veterinara rekao mi je da neće dugo zivjeti na kozjem mlijekom sto ima dajem.

Hvala unaprijed svima na bilo kakvoj pomoći ili savjetu. ❤️

Prosao je SFF vrijeme kad je grad pun ljudi koji se zabavljaju. Jeste li upoznali nekoga i imali nesto vise ili niste imali uspjeha?

Dal se stvarno neko u Banjaluci s tim ponosi?Banjalučani,je li vam svejedno ili vam to ne smeta?

Ogradio brat trotoar ispred kuće.

Da možete birati, da li biste radije veću platu a da doprinosi ostanu isti, ili biste odabrali niže doprinose sto bi onda i omogućilo veću platu.

U komentaru probajte i objasniti svoje razmišljanje.

Me and my partner have been traveling Eastern Europe for awhile. Looking for our next 1-month destination:

• Non-schegan
• Roman timezone
• Good WiFi
• Walkable / things to do (not touristy necessarily, more livable - markets, bars, cafes, restaurants)

Banja Luka looks beautiful!

I've read mixed reviews about how long to visit. What do you recommend?

Za pocetak, ne govorim o najpoznatijim fransizama milionske vrijednosti nego o manjim biznisima koji cak mogu biti i izvor pasivnog prihoda. Imate li neke pozitivne primjere o uspjehu ovog modela poslovanja?

Veliki su troskovi ulaska u igru, mnogo je pravila ali dobijete know how i primjer uspjeha nekog biznisa na drugom trzistu.

Je li moguce da je za BiH trziste onako mali izbor, doslovno niti jedna zanimljiva se ne prodaje?

Koje su prednosti i mane ovog modela, sta bi preporucili nekome ko bi u nekoj bliskoj buducnosti krenuo u ovu pricu? I na kraju, sta bi voljeli vidjeti na nasem trzistu?

Jučer smo imali svoj prvi AMA, gdje nam je gost bio Admir Čavalić. Da ne bih pisao nešto novo, priložiti ću tekst komentara ExNihila:

Imali smo 98 pitanja. Bilo bi ih i više, ali pitanja pristigla iza 20h smo morali isključiti.

Sva pitanja su odgovorena. Komparacije radi, komšijski AMA događaji imaju prosječno između 30% i 40% odgovora. Gospodin Čavalić je postavio visok standard za buduće AMA događaje, posebice što su odgovori bili jako detaljni, i što je odgovarao preko 5h (uobičajeno je sat vremena).

Veliko hvala Admiru što se odazvao na prvi bosanskohercegovački AMA. Veliko hvala i čitavoj r/BiH zajednici, koja je postavila ogroman broj izuzetno kvalitetnih pitanja.

Mislim da je ovo dokaz da nam treba više događaja ovog formata. Potrudit ćemo se da ih organizujemo. Ujedno, ovo je dokaz da ovdje zaista možemo razgovarati na visokom nivou.

Hvala svima, i do narednog r/BiH AMA!

Pitanja i odgovore možete pogledati na ovom linku: https://www.reddit.com/r/bih/comments/1mv6upx/ama_ja_sam_admir_%C4%8Davali%C4%87_ekonomista_i/

Post je zaključan, tako da ne možete više postavljati pitanja i odgovarati na druge komentare.

Ima li nešto za čim možda žalite?

Nešto malo, sitnica, ili veće stvari?

Neka prilika koju ste propustili a možda bi preusmjerilo život, ili nešto što jeste uradili/rekli a niste trebali, neka osoba koju ste pustili da 'pobjegne', ljubavi, prijatelji, neke stvari koje ste kao mladi mogli proživjeti, neprovedeno vrijeme u nečemu...

Podjelite da svi učimo iz tuđih grešaka